fbpx
FC Barcelona
Share on facebook
Share on twitter
Share on reddit
Share on pinterest
Share on email

Imamo ime koje svi znaju (Tenim un nom que el sap tothom)

22. oktobra 1899. godine Joan Gamper odlučio je da želi formirati nogometni klub. On je došao iz Švicarske, a boje kluba su određene tako što je njegov kanton iz kojeg je dolazio koristio te boje. Gamper je upoznao Gualteri Wild-a, Lluís d’Ossó-a, Bartomeu Terrados-a, Otto Kunzle-a, Otto Maier-a, Enric Ducal-a, Pere Cabot-a, Carles Pujol-a, Josep Llobet-a, Johna Parsonsa i Williama Parsonsa koji su pomogli da njegov san postane stvarnost i tako omoguće postanak jednog od najpoznatijeg i najtrofjenijeg kluba svijeta FC Barcelone.

Novi klub je započeo svoje putovanje dovoljno uspješno, nakon poraza od Bizcaye u finalu Copa del Rey 1902.

Prvi trofej kluba bio je Copa Macaya (katalonsko prvenstvo) 1902. godine, a 1910. „Barca“ je prvi put osvojila Copa del Rey („Kup kralja“) – vodeće špansko nacionalno takmičenje u fudbalskom kupu.

14. marta 1909. tim se preselio u Camp de la Indústria, stadion kapaciteta 8.000. Kako bi proslavili njihovo novo okruženje i stadion, naredne godine je održan konkurs za grb. Carles Comamala pobijedio je na natjecanju, a njegov prijedlog zapečatio je grb Barcelone koji nosi sve do danas, uz neke manje izmjene.

Kako se klub razvijao pod vodstvom Gamper-a?

S novim stadionom, Barcelona je sudjelovala u najboljem natjecanju tad koji se zvao Pirenejski kup, koji se u to vrijeme sastojao od najboljih timova Languedoc, MIDI i Aquitaine (Južna Francuska), Baskije i Katalonije, svi klubovi bili su bivši članovi regije Marca Hispanica. Takmičenje se uglavnom smatralo najprestižnijim u ono doba. Od prve godine 1910. do 1913, Barcelona je četiri puta uzastopno pobijedila na natjecanju. Posljednje izdanje održano je 1914. godine u gradu Barceloni, gdje su izgubili od lokalnog rivala Espanyol.

Na čelu sa Carles Comamala-om (154 Utakmice, 172 gola) koji je po zanimanju bio ortopedski hirurg a kasnije direktor Barcelone od 1909 do 1911 i Jack Greenwell-om koji je postao prvi puni trener kluba Barcelona je doživjela svoj procvat.

U istom periodu klub je promijenio službeni jezik iz kastiljskog u katalonski i postepeno se razvio u važan simbol katalonskog identiteta. Za mnoge navijače, učešće u klubu imalo je manje veze sa samom igrom i više s dijelom klupskog kolektivnog identiteta.

Gamper je istovremeno pokrenuo kampanju za regrutaciju više članova kluba i, do 1922. godine, klub je imao više od 20.000 članova, koji su pomagali u finansiranju novog stadiona. Klub je potom prešao u novi Les Cortes, koji su iste godine otvorili. Les Cortes je imao početni kapacitet od 22.000, a kasnije se Proširio na 60.000.

Tokom ere koju je vodio Gamper, Barcelona je osvojila jedanaest Campeonato de Cataluña (Katalonsko fudbalsko prvenstvo), šest pehara Copa del Rey i četiri Pirinejska kupa i uživala je u svom prvom “zlatnom dobu”.

Španski građanski rat i početak Frankovog režima

14. juna 1925., u spontanoj reakciji protiv diktature Primo de Rivera, okupljeni su se na stadionu usudili kraljevski marš. Kao sankcije za sve Barcelonine fanove, teren je zatvoren na šest mjeseci i Gamper je bio primoran da odustane od presjedništva kluba. To se poklopilo s prijelazom na profesionalni nogomet, a 1926. direktori Barcelone javno su, prvi put, tvrdili da upravljaju profesionalnim nogometnim klubom.

3. jula 1927. klub je održao prijateljski meč za Paulina Alcántara, a igrali su protiv španske reprezentacije.

Kako bi započeo meč, lokalni novinar i pilot Josep Canudas bacio je loptu na teren iz svog aviona. 1928. pobjeda u španskom kupu proslavila se pjesmom pod nazivom “Oda a Platko”, koju je napisao pripadnik Generacije ’27, Rafael Alberti, inspirisan junačkim nastupom golmana Barcelone, Franza Platka. Dvije godine nakon pobjede, 30. jula 1930., Gamper je izvršio samoubistvo nakon razdoblja depresije koju su uzrokovale lični i financijski problemi.

Iako su i dalje igrali i stvarali uspjehe kao kad su samo rođeni, klub je  ušao u period pada, u kojem je politički sukob zasjenio sport u cijelom društvu. Broj posjetilaca na utakmicama opadao je jer su građani Barcelone bili okupirani raspravljanjem o političkim stvarima. Iako je tim osvojio Campionat de Catalunya 1930, 1931, 1932, 1934, 1936 i 1938, uspjeh na nacionalnom nivou (s izuzetkom spornog naslova iz 1937.) izbjegao ih je.

Mjesec dana nakon što je započeo španski građanski rat 1936. godine, nekoliko igrača Barcelone upisalo se u redove onih koji su se borili protiv vojnog ustanka, zajedno sa igračima iz Athletic Bilbaa. 6. augusta, falangistički vojnici u blizini Guadarrama ubili su predsjednika kluba Josep Sunyol-a, predstavnika političke stranke za nezavisnost.

Proglašen je mučenikom “barcelonisme,” a njegovo ubistvo bilo je odlučujući trenutak u istoriji identiteta FC Barcelone i Katalonaca. U ljeto 1937. godine tim je bio na turneji u Meksiku i Sjedinjenim Državama, gdje je primljen kao ambasador Druge španske republike. Turneja je dovela do financijske sigurnosti kluba.

16. marta 1938., Barcelona je došla pod zračno bombardiranje italijanskih zračnih snaga, prouzrokujući više od 3.000 poginulih, a jedna od bombi pogodila je klupske urede i centre FC Barcelone.

Nekoliko mjeseci kasnije Katalonija je došla pod okupaciju i kao simbol “nediscipliniranog” katalonizma, klub koji je sada sišao na samo 3,486 članova, suočio se s brojnim ograničenjima i sankcijama.

Svi znakovi regionalnog nacionalizma, uključujući jezik, zastavu i druge znakove separatizma bili su zabranjeni širom Španije. Katalonska zastava bila je zabranjena, a klubu je zabranjeno korištenje imena koja nisu španska. Ove mjere su prisilile klub da promijeni ime u Club de Fútbol Barcelona i ukloni katalonsku zastavu sa svog grba.

Zašto je El-Clasico postao toliko poznat

Barcelona se 1943. suočila sa rivalom Real Madridom u polufinalu Copa del Generalísimo. Prvi meč u Les Cortsu dobila je Barcelona 3-0. Prije početka drugog meča, Frankov direktor državne sigurnosti posjetio je igrače Barcelone u svlačionici. Podsjetio ih je da igraju samo zbog “velikodušnosti režima”. I da ne smiju pobijedit. Real Madrid je lagano pobijedio u meču, pobijedivši Barcelonu sa 11: 1.

Uprkos teškoj političkoj situaciji, CF Barcelona je doživjela značajan uspjeh tokom 40-ih i 1950-ih. 1945. godine, zajedno s Josepom Samitierom kao trenerom i igračima poput Cesara, Ramalletsa i Velasca, osvojili su La ligu, prvi put od 1929. Dodali su još dva naslova 1948. i 1949. A te iste godine su osvojili i prvu Copa Latinu.

Trener Fernando Daučík i igrač László Kubala, koga mnogi smatraju najboljim u klubu, inspirisali su tim 1952. godine na nekoliko trofeja, uključujući La ligu, Copa del Generalísimo, Latinu Copa, Copa Eva Duarte i Copa Martini Rossi. Godine 1953. pomogli su klubu da ponovo osvoji La ligu i Copa del Generalísimo.

1960-ih su bili manje uspješni za klub i skoro da nisu osvojili ništa, bio je to za njih ogroman gubitak. Uprkos svemu Real Madrid je bio taj koji je monopolizirao Ligu.

Dovršavanje Camp Nou-a, završenog 1957, značilo je da klub ima malo novca da potroši na nove igrače. Šezdesetih godina prošlog stoljeća pojavili su se Josep Maria Fusté i Carles Rexach, a klub je osvojio Copa del Generalísimo 1963.

Barcelona je vratila nešto ponosa pobjedivši Real Madrid 1-0 u finalu Copa del Generalísimo 1968. godine. Na Santiago Bernabéu – ispred Francisca Franca – sa njihovim trenerom Salvadorom Artigasom, bivšim republičkim pilotom u građanskom ratu. Krajem Frankove diktature 1974. godine klub je vratio službeno ime u Futbol Club Barcelona i vratio grb u prvobitni dizajn, uključujući originalna slova još jednom.

Sezona 1973–74 dovode novog igrača Johanu Cruyffa, kojeg su u to vrijeme kupili za nevjerovatnih 920.000 funti od Ajaxa i samim tim oborili svjetski rekord za plaćanje najskupljeg igrača. Već dobro uigrani igrač s Ajaxom, Cruyff je brzo pridobio navijače Barcelone kada je za evropsku štampu rekao da je izabrao Barcelonu nad Real Madridom, jer ne može igrati za klub koji je korumpiran i koji je bio povezan s Frankom.

Pored šampiona kao što su Juan Manuel Asensi, Carles Rexach i Hugo Sotil, Cruyff je pomogao klubu da pobijedi sezonu 1973–74, prvi put nakon 1960. ,pobjedivši Real Madrid 5: 0 na Santiago Bernabéu. Proglašen je evropskim fudbalerom godine 1973. tokom prve sezone sa Barcelonom (druga njegova Ballon d’Or pobjeda, prvu je osvojio dok je igrao za Ajax 1971). Cruyff je ovu prestižnu nagradu dobio treći put (prvi igrač koji je to učinio) 1974. godine, dok je još bio s Barcelonom.

Zlatno doba Barcelone

16. maja 1979, klub je osvojio svoj prvi pehar UEFA-ovog Kupa, pobjedivši Fortuna Düsseldorf 4–3 u Bazelu, u finalu koje je gledalo više od 30.000 navijača iz Katalonije. Iste godine, Núñez (tadašnji direktor) je počeo ulagati u program za mlade kluba pretvarajući La Masia u jednu od najboljih i najpoznatijih akademija i kampova za mlade akademske igrače iz inostranstva.

1. marta 1981. godine najbolji napadač tima, Enrique Castro, “Quini”, kidnapovan je sa sopstvenih ulaznih vrata. Njegovo zarobljeništvo je trajalo 25 dana. Quinijeva otmica imala je ogroman emotivni uticaj na tim.

Ostavši bez napadača, tim je bio dužan nastaviti igrati Ligu, ali je izgubio svaku šansu za osvajanje naslova. Pristalice Barce izvele su masovnu demonstraciju za Quinijevo puštanje na slobodu, koja se na kraju dogodila 25. marta.

Dolazak najboljeg fudbaler svih vremena

Jedna od najkompleksnijih i najskupljih operacija koju je izveo FC Barcelona kao klub dogodila se u ljeto 1982. godine potpisivanjem ugovora sa tada jednim i jedinim Diegom Armandom Maradonom, koji je smatran najboljim nogometašem svijeta u to vrijeme. Maradona, poznat kao ‘El Pelusa’, bio je maestro nezaboravnih poteza i golova.

Argentinski napadač bio je nogometni uzor svima a njegovi prodori s magičnom lijevom nogom, promjenama ritma, brzine i driblingom, ostali su upamćeni sve do danas. Međutim, njegovo vrijeme s Barcom praćeno je lošom srećom. Dvije godine je patio od hepatitisa i ozbiljne povrede. Te su nesreće značile da navijači nisu mogli uživati u njegovom izuzetnom talentu. Maradona je napustio klub 1984. godine.

Titula za titulom

12. maja Barca je osvojila svoj drugi Kup; finale je odigrano na Camp Nou protiv Standard Liègea (2-1), golovima Simonsena i Quinija.

24. marta 1985. Barca je ganjala naslov prvaka sa četiri boda zaostatka iza Real Madrida, zahvaljujući pobjedi od 2: 1 u Valladolidu. Kazna koju je doživjela tada bilo je dosuđenje jedanaesterac protiv Barce u 88. minuti navijači su se pomirili sa sudbinom da neće osvojit naslov prvaka. Desilo se čudo Urruti(tadašnji golman) je spasio šut ‘Mágica’ Gonzáleza, a Barca je prvi put nakon jedanaest godina postala prvak lige.

Baskijski golman ušao je u historiju Kluba. Meč je postao hit na svim radio stanicama jer poruka tada veoma emotivnog vodditelja na Catalunya Ràdio, uz komentar Joaquima Maria Puyala. Ugledavši golmana spasioca, nekoliko puta je uzviknuo “Urruti, volim te”. Te su riječi obilježile vrhunac Lige koji je Barca uspiješno osvojila.

Doba ‘tima iz snova’

Barca je osvojila prvi Europski Kup 1992

Od 1988. godine, uz Cruyffa na mjestu menadžera, Barca je postala izvrsni nogometnim i sportski GIGANT. Upravni odbor kojim je upravljao Josep Lluís Nuñez fokusirao se na stvaranje tima nogometaša koji će probuditi entuzijazam i dobro se snalaziti u igri. Camp Nou se ponovo počeo puniti i tresti.

FC Barcelona je uspjela osigurati četiri uzastopna prvenstva španjolske lige između 1990. i 1994. godine. Osvajanje Europskog kupa 1992. godine bio je vrhunac ovog razdoblja, kojeg su karakterizirali stil igre i napada na dodir tzv.tika-taka i pobjednički mentalitet Cruyffovih igrača.

Poznati kao ‘Dream Team’ europskog nogometa, u povijesti Kluba ostali su urezani i ne zaboravljeni sljedeći igrači: Zubizarreta, Bakero, Begiristain, Laudrup, Koeman, Stoichkov, Romário, Eusebio, Nadal, Guardiola, Amor, Juan Carlos, Ferrer, Nando , Julio Salinas, Serna, Alexanko i Goikoetxea.

Predvođeni dvojakom Cruyff-Rexach, ekipa je konačno podvukla crtu ispod svoje problematične prošlosti; Barca je postala jedan od najvećih imena svjetskog nogometa.

10. maja 1989. golovi Salinasa i Lópeza Rekartea doveli su FC Barcelona do pobjede od 2: 0 protiv UC Sampdorije iz Genove. Preko 25.000 navijača otputovalo je u Švicarsku kako bi podržalo svoj tim. Cruyff-ova nova Barca uzela je treći Kup pobjednika kupova u klubu. Nakon godina razočaranja, navijači su se vratili u Barcelonu kako bi proslavili pobjedu najboljeg fudbalskog tima.

Španska liga je bila jedina titula koja je bila ostala Cruyffu da obori rekord i uspije u jednoj sezoni da osvoji sva natjecanja, pošto je već osvojio Kup pobjednika kupova (1989) i Copa del Rey (1990). Sa Barcom je došao do te prilike ali nije uspio. Međutim ostao je zapamćen po tome što je osvojio četiri Lige zaredom (1991, 1992, 1993, 1994).

Sto godina postojanja

Malo je organizacija koje dosežu stotu godišnjicu jer je za to potrebna dosljednost i kontinuitet. Cilj stogodišnjice FC Barcelone bio je proslaviti vezu slavne prošlosti i nove nade u budućnost.

Uključeno je nekoliko važnih ličnosti katalonske kulture, kao i mediji i nekoliko velikih organizacija. Poznati umjetnik Antoni Tapies dizajnirao je službeni plakat za stogodišnjicu.

Sezona 1998.-1999., Proslava Stogodišnjice, također je bila historijska zbog mnogih sportskih dostignuća: sve četiri klupske profesionalne sekcije (fudbal, košarka, rukomet i hokej na rošulama) osvojile su odgovarajuće ligaške naslove.

2003. izabrani predsjednik Joan Laporta sa sobom je doveo mladu i dinamičnu generaciju direktora koji su u potpunosti promijenili imidž Kluba. Njegov prioritet bio je omogućiti sportskim uspjesima da utječu više na socijalni aspekt Kluba.

Frank Rijkaardov tim osvojio je ligu 2004/05. Tim je vodio Ronaldinho, zajedno sa ostalim igračima Edmílson-om, Giuly-em, Bellettijem, Sylvinha i duet Deco i Eto’o. Igrači kao što su Valdés, Oleguer, Puyol, Xavi i Iniesta, takođe su igrali vitalnu i ogromnu ulogu za uspjeh tima.

Sljedeće godine bile su u mnogo čemu spektakularne: došlo je do sportskog uspjeha, eksponencijalnog povećanja članstva, ekonomskog napretka, koji je Klub svrstao među svjetsku elitu i do sada neviđen fokus na dobrotvornim projektima koji su kulminirali Barcinim sporazumom o suradnji s Unicefom iz 2006., koji projektuje Barcinu brižnu sliku širom svijeta, čime definitivno globalizira pojam da je “više od kluba”.

Druga titula za šampiona

17. maja 2006. godine, Barca je drugi put bila uspješno uklesana na trofeju Lige šampiona, nakon što je u Parizu savladala Arsenal 2: 1. Golovi Etoa i Bellettija osvijetlili su Stade de France.

Bila je to pobjeda koja se nikad neće zaboravit u fudbalu,a takozvani “jogo bonita”, veoma odvažni stil, još više je svijetu postao poznat. Hiljade članova i navijača proslavilo je pobjedu u Parizu, a milioni su ih pratili u Barceloni i drugim gradovima unutar i izvan Katalonije.

Najbolje godine u Barcinoj historiji

Od sezone 2008 do 2009 pod vodstvom Josepa Guardiole tim se još više poboljšao. Igrajući istim stilom koji je imao Cruyff (tika-taka stil), Guardiola je bio odlučan trener koji je temeljio svoj tim oko omladinskog sastava i promovirao i gurao nekoliko mladih talenata u prvi tim, a rezultat je bio najveći Barcov tim ikad.

Najveće međunarodno priznanje za to došlo je kada su FIFA-ine Ballon d’Or nominacije 2010. godine ušli u uži izbor za Xavija, Iniesta i Messija, koja su sva trojica odrasla u La Masiji (Barcelona), rezidenciji u kojoj se treniraju i obrazuju mladi sportaši svih uzrasta.

Ovaj je tim bio vrhunac svega za što se zalagala Barcelona, ​​i proizveo je nevjerojatan niz glavnih naslova, uključujući dvije Lige prvaka i tri Španjolske lige, plus dugoočekivani Klupski svjetski kup, koji je konačno osvojen 2009., te izvanredne godine kada je Barcelona osvojila svih šest glavnih trofeja, nešto što je malo ko postigao u historiji evropskog fudbala. Barca je oborila sve vrste rekorda, odigrala nezaboravne mečeve i osvojila gotovo svaku titulu u ponudi.

13. maja– Copa del Rey

16. maja– Liga

27. maja – Liga Šampiona

23. augusta – Španski Super Kup

28. augusta – Europski Super Kup

19. decembra – FIFA-in Svjetski Klupski Kup

No, najljepši trenutak za navijače Barcelone i za sve koji su gledali desio se pod vodstvom Guardiole na Wembleyju 28. maja 2011, kada je svijet bio očaran vrstom fudbala koji je Guardiola prezentirao na najbolji mogući način. Svjetske novinarske kuće su pohvalil ovu izvanrednu igru kluba koja je napisala jedno od najnevjerovatnijih poglavlja u historiji ove igre.

Era Guardiole završila je 2012. godine, ali Barca je nastavila uspjeh pod Titom Vilanovom (liga 2012/13) i Luisom Enriqueom koji je 2015. osvojio Ligu prvaka, Ligu i Copa del Rey u još jednoj historijskoj pobjedničkoj sezoni.

Emotivno potresne godine za FC Barcelonu

Jedna od najtužnijih vijesti u povijesti Barce primljena je 25. aprila 2014. kada je Francesc ‘Tito’ Vilanova čovjek koji je volio i dao toliko toga za ovaj klub, umro u 45. godini života, nakon što nije uspio da savlada bolest, u julu ga je prisilio savez FC Barcelona da odstupi sa dužnosti glavnog trenera prvog tima, i samo nekoliko mjeseci nakon što je vodio tim do ligaške titule sa 100 bodova, rekordno dostignuće. Ukupno 53.000 ljudi došlo je na Camp Nou nakon njegove smrti kako bi mu odali posljednju počast.

Doviđenja legende

U ljeto 2014. godine Barca se oprostila od dva kapetana. Dva simbola. Carles Puyol, vječni kapiten, najavio je penzionisanje kao igrač, nakon 593 odigrano službeno potvrđeno i karijere koja ga je učinila idolom za navijače Barce.

Najupečatljiviji od njih bili su njegovi defanzivni dani nakon čega je nazvan „Barcin štit“ u utakmici Lige prvaka, njegovi poljupci u La Senyeru tokom Barcine 6-2 utrke na Bernabeu ili kada je Abidalu dao čast da podigne Pehar nakon pobjede na Wembleyju u 2011.

Puyolov odlazak poklopio se s onim Victora Valdesa, dugogodišnjeg golmana Barce, koji je mjesecima ranije objavio namjeru da napusti tim na kraju sezone 2013/14. Valdes je bio jedan od najboljih koji je nosio dres blaugrane sa samo 441 primljen gol u 535 utakmica. Među njegovim najistaknutijim nastupima bio je u finalu Lige prvaka 2006. u Parizu i polufinala protiv Chelseaja 2009. godine.

U ljeto 2015., podudarajući sa završetkom druge faze svih natjecana, Xavi Hernandez najavio je odlazak. Legendarni vezista FC Barcelone objesio je kopačke nakon 17 sezona u prvom timu.

Oprostio se od Kluba sa zavidnim ukupno 25 naslova prvaka: osam liga, četiri Lige prvaka, tri španska kupa, šest španskih superkupova, dva europska superkupa i dva klupska svjetska kupa. Xavi je na 767 službenih mečeva otišao sa 85 golova, što je rekord FC Barcelone. Kao baštinu i sjećanje na njega ostavio je svoj jedinstveni fudbalski stil.

Legenda FC Barcelone Andrés Iniesta sjedio je bosonog u krugu centra Camp Nou razmišljajući o odlasku i ne vjerujući da mu je utakmica koju igra danas posljednja u karijeri.

Nevjerovatna arena koja ima toliko posebnih uspomena za maestra u veznom redu bila je jezivo tiha jer je nekoliko trenutaka razmisljao o svom vremenu sa katalonskim klubom. “Samo sam se oprostio od svog doma”, rekao je Andres tog trenutka. „Svaki kutak Kamp Nou ima neku uspomenu. Vrlo je moćno, brutalno. Bilo je emotivno.”

Andres je posljednje 22 godine proveo s Barcelonom, od čega 16 sa prvim timom. Odlazi iz Barcelone kao jedan od najuspešnijih igrača u istoriji kluba, jer je osvojio devet titula u La Ligi, četiri trijumfa Lige šampiona i šest pobjeda Copa del Reya.

Obraćajući se navijačima nakon posljednjeg domaćeg meča, Andres je rekao: “Hvala svim mojim saigračima. Nedostajat će mi puno. Hvala vama navijačima, na vašoj ljubavi, na svemu što ste napravili, ovdje sam stigao kao dječak, odlazim kao muškarac. Zauvijek ću te zadržati u svom srcu.“

Posljednje riječi…

Klub koji je za mnoge i više od kluba, svjetski poznat, koji je osvojio mngobrojne titule, napravio mnoge legende, prošao razdoblje padova, maltretiranja, uspona, dobrih godina i loših, zove se FC BARCELONA.

Svi ljubitelji nogometa, znaju da je ovo jedan od rijetkih klubova za koji mogu reći da je on zaista simbol fudbala i fair-play igre. U svojim vitrinama i na svom prekrasnom stadionu drži pehare koji su simbol njegovih gigantskih fudbalskih remek dijela.

Reference:
https://www.footballhistory.org/club/barcelona.html
https://www.barcelona.com/barcelona_tickets/fc_barcelona_football_tickets/history_of_fc_barcelona
https://www.fcbarcelona.com/en/

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

Možda vam se svidi