Lekcija broj 1 – TENK
Tenk je zastario na bojištu.
Mnogi analitičari su počeli tvrditi da su tenkovi postali zastarjeli, nakon što su ih na bojištu masovno uništavali, oštetili ili jednostavno napustili. Ovaj zaključak iz 2022. isti je kao onaj koji su analitičari donijeli sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada su već predviđali kraj tenkova.
Zašto?
Zbog Jom Kipur rata iz 1973. kada je Izrael izgubio 100 tenkova samo prvog dana, a tokom rata 1,000 tenkova je uništeno ili oštećeno za samo tri sedmice. I da budemo iskreni, Izraelci su vjerojatno bili prilično ljuti što su njihovi tenkovi nadmašeni od strane egipatskih pješaka opremljenih relativno jeftinim i lako upotrebljivim protivtenkovskim raketama.
Ali ako su tenkovi tako nekorisni, zašto je Ukrajina izričito zatražila više tenkova, stotine njih?
Općepoznato je da su tenkovi u urbanim i šumskim područjima poput nepomičnih meta, jer mobilni timovi pješaka mogu ispaljivati rakete iz bilo koje zgrade ili rova, i brzo se premjestiti na drugu poziciju za ispaljivanje te istrošiti skupe moderne odbrambene sisteme tenkova. Ravnoteža se nagnula prema jeftinijim kontra-sredstvima kao što su protivtenkovske rakete i dronovi.
Ali prije nego što odlučite prodati sve svoje dionice tenkova, treba uzeti u obzir nekoliko stvari. ATGM posade ne mogu napadati neprijateljske pozicije. Ovo nije igrica Battlefield. Ne možete jednostavno trčati po mapi s RPG-om na ramenu, čekajući da se tenk pojavi. ATGM su po prirodi defanzivno oružje, a dronovi ne mogu držati teren. Kako efikasno podržati pješake da napadaju i drže neprijateljske pozicije? Koja je alternativa?
Kao što je rekao jedan vojni analitičar, ‘Što može ići 60 kilometara na sat i ispaliti 105-milimetarsku granatu na kilometar udaljenosti, dok odbija vatru mitraljeza i svega ostalog?’ Američka vojska je čak došla do zaključka da su tenkovi neophodni za osvajanje neprijateljskih gradova, jer bi to bez tenkova bilo presporo, trošilo previše ljudstva, ako ne i nemoguće. Tenkovi mogu štititi pješake od vatrenog oružja male snage i brzo eliminirati neprijateljska uporišta direktnim udarcem. Slanje tenkova samih je samoubojstvo, ali isto tako je i slanje pješadije bez tenkova. Zapravo, kombinacija oba je izuzetno efikasna jer se međusobno podržavaju. Pješaci izviđaju i štite i traže neprijateljske ATGM posade, a tenkovi mogu odmah eliminirati neprijateljska uporišta i pomoći pri napadu i odbrani. Na kraju, sve se svodi na doktrinu i trening.
Možda je došao kraj glavnim borbenim tenkovima (MBT), ali ne nužno i tenkovima.
Lekcija broj 2 – DRON
Bhairaktar TB2, predstavlja neuništivo oružje. Bhairaktar dronovi su nevjerojatno slični kebabima – turski, jeftini i iznimno korisni prilikom noćnog izlaska.
Bhairaktar TB2 postao je izuzetno poznat tijekom 2020. godine za vrijeme Nagorno-Karabakh rata, zahvaljujući snimkama smrtonosnih napada na armenska vozila.
Godinu prije toga, odigrao je ključnu ulogu u Libiji, a njegova reputacija nastavila je rasti i u Ukrajini. Ukrajinska vojska mudro je iskoristila činjenicu da Rusija nije kontrolirala svaki komadić zračnog prostora te da nije imala trajne elektroničke sustave protuzračne obrane.
Uz to, TB2 je iznimno jeftin u usporedbi s drugim UCAV sustavima na tržištu. Prosječna cijena jednog TB2 iznosi oko 2 milijuna dolara, za razliku od 32 milijuna dolara za jedan MQ-9 Reaper. Neki bi ga nazvali “Toyota Corollom” među dronovima. Možda nije najluksuzniji sportski automobil, ali obavlja 90 posto posla.
Dokazao se kao praktičan, jednostavan za upotrebu, održavanje i prilagodbu. Neprimjetan je, nečujan, no znate da je tu kad vozilo ispred vas u koloni iznenada eksplodira.
Barracktar TB2 također je izvrstan za prikupljanje obavještajnih podataka, izviđanje i pružanje vatrene potpore kopnenoj artiljeriji. Nagorno-Karabakh, borba protiv PKK-a, Libija – u tim situacijama prepoznaje se njegova iznimna učinkovitost protiv neprijateljskih snaga s malom ili bez protuzračne obrane, barem prema tvrdnjama sa terena.
Do trenutka pisanja ovog teksta, svi TB2 dronovi koje je Ukrajina posjedovala na početku rata uništeni su. Govorimo o njih 20 ili 30.
Zašto? Zato što su Rusi imali snažnu protuzračnu obranu.
Ti bespilotni letjelice postale su laka meta kada su ruski radari ažurirani i kalibrirani za otkrivanje takvih letećih objekata.
Glavna mana TB2 je mala nosivost, samo 150 kilograma eksploziva, u usporedbi s 1.300 kilograma koje može ponijeti Reaper. Osim toga, ima ograničene manevarske sposobnosti i nisku snagu od otprilike 100 konjskih snaga, dok mu brzina iznosi svega 200 kilometara na sat.
Iako ima jednostavnu strukturu i prema informacijama koje sam pročitao, nema senzore koji bi otkrili praćenje od strane neprijateljskih radara ili nadolazećih protuzračnih projektila. Možda na slikama to ne izgleda tako, ali Birakhtar TB2 je relativno velik objekt, jednak svjetloj borbenoj letjelici. Navodno bljeska na radaru poput božićnog drvca, a dodatno izgrađeni dijelovi povećavaju površinu reflektivnosti radara TB2, posebice stražnjeg dijela i prtljažnika bespilotne letjelice.
Sada, nikako ne tvrdim da je TB2 potpuno beskoristan.
Samo naglašavam da nije odlučujući faktor. Međutim, važno je spomenuti da su taktički dronovi pokazali se ključnima kao alat za osmatrače pri izviđanju neprijateljskih pozicija i prilagođavanju artiljerijske vatre.
To je činjenica koju ni jedan iskusni vojni stručnjak ne može zanemariti.
Lekcija broj 3 – BATALJON TAKTIČKA GRUPA
Bataljon Taktičkih Grupa (BTG) je najbolja vojna struktura.
Sjećamo se kako su mediji prije rata pretjerano promovirali BTG kao da u svakoj taktičkoj grupi ima Iron Man. To zapravo nije loša ideja za film. Razlog za tu pompu je jednostavan: pokretljivost i ogromna vatrena moć. Svaka BTG obično je imala oko 60 do 80 časnika i vojnika, 10 tenkova i 40 vozila za borbu pješaštva. I ako to nije bilo dovoljno, imala je 18 praćenih haubica, usporedivo šest puta više artiljerije nego cijeli američki borbeni tim brigade.
Ono što većini nije poznato jeste da su BTG-ovi prvi put uvedeni u Ukrajini 2014. godine i bili su prilično uspješni u bitkama kod Ilovajska i De Balteva. Cjelokupna ideja Bojne Taktičke Grupe bila je oklopna komponenta podržana proruskim milicijama iz Donjecka i Luganska. Sveukupno, to je značilo da su se BTG-ovi mogli razvijati u relativno prijateljskom teritoriju gdje su se mogli osloniti na nesigurnu komunikaciju poput mobilnih telefona. Ali to ih je 2022. godine stajalo skupo. Navodno sada koriste Signal i to je mnogo sigurnije.
Struktura koja je učinila BTG tako uspješnom bila je također korijen njenog neuspjeha. Većina toga je već briljantno objašnjena u radu kapetana američke vojske Nicholasa Fiorea iz 2017. godine. Glavni problem bio je taj što su od 700 osoba, samo 200 bili pješaci, razdvojeni u grupama od samo 5 do 10 vojnika. Ako su imali sreće, mogli su biti podržani vojnicima iz Donjecka i Luganska, ali na sjeveru Ukrajine bili su potpuno sami. Ukratko, BTG bi prodrla desetke kilometara duboko u neprijateljske linije, ali nedostatak pješaka značio je da ne bi bila dovoljno snažna da osvoji urbana naselja. Uvijek bi morali zaobilaziti jaka uporišta i nastaviti dalje. Tako su se brzo kretali u prvim danima, ali to je također dovelo do logističke noćne more.
Pješačke grupe bile su tako male da je nekoliko žrtava bilo dovoljno da efektivno uništi jedinicu, a to je učinilo zapovjednike BTG-a veoma opreznima.
Komunikacija je bila presretana, kamioni za opskrbu su bili napadani na putu, što je dalje oslabljivalo borbeni kapacitet BTG-a. Kapetan Fiore zapravo je uspio napisati vodič o tome kako poraziti Bataljon Taktičku Grupu koristeći podatke iz bitaka 2014. i 2015. godine, gdje su ukrajinske snage zaista porazile BTG-ove. Prvi korak bio je izdržati bombardiranje BTG-a i zadržati na mjestu njihove pješačke grupe bataljona, a zatim izvesti protunapad i izazvati haos. A taj efekt se množio u urbanoj i šumovitoj regiji. Nedostatak pješaka značio je da su mali ukrajinski timovi naoružani protuoklopnim raketama mogli prići svojim ciljevima i pucati gotovo iz neposredne blizine.
Dakle, BTG nije buduća superstruktura.
Od tada su Rusi napustili eksperiment sa BTG-om. Vratili su se prirodnijoj strukturi jačanjem snage pješaštva kako bi osvojili urbana naselja, slično kao u Prvom svjetskom ratu. Više je slično pješaštvu koje podržavaju oklopna vozila. Također izbjegavaju duboko prodiranje u ukrajinske linije jer uvijek žele imati prijateljske jedinice s obje strane i uvijek osigurati da je pozadina uvijek očišćena, na primjer korištenjem specijalnih snaga.
Ako je u svakoj BTG bila artiljerija, sada su je uklonili i centralizirali je na razini brigade radi bolje koordinacije jer im nedostaju pravi komunikacijski sustavi.
U suštini, struktura slična američkom timu borbenog pješaštva.
Lekcija broj 4 – SPECIJALNE SNAGE
Specijalne snage će preokrenuti tok rata. Holivud obožava specijalne snage i u tim filmovima kao “Američki snajperista” veličaju njihove herojske akcije. Međutim, nije samo Holivud taj koji ih promoviše. Video igre poput Call of Duty također se fokusiraju na male timove elitnih super vojnika s posebnim zadacima i vještinama, ističući njihov značajan utjecaj na ratištu. Za njih ovi vojnici vrijede desetke i desetke, ako ne i stotine, neprijateljskih boraca pojedinačno.
U stvarnosti, prikaz specijalnih snaga u filmovima često je preuveličan. Na primjer, u filmu “Lone Survivor”, prikazano je kako četiri mornarička SEAL-a stoje licem u lice s 200 neprijatelja, dok je istina da su ih pratila samo 20 osoba.
Ipak, specijalne snage su poznate po rigoroznom procesu selekcije i često su prvi koji se šalju u inozemstvo, direktno na neprijateljsko područje ili iza neprijateljskih linija. Oni su pouzdane snage na koje se oslanjamo u najizazovnijim situacijama.
Unatoč njihovoj vještini, specijalne snage djeluju s određenim ograničenjima. Njihova mobilnost i lagana oprema znače da nemaju teško naoružanje, što ih čini ranjivima. Njihovo glavno prijevozno sredstvo, helikopteri, lako mogu biti oštećeni dugotrajnom neprijateljskom vatrom. Kao rezultat toga, misije se ponekad prekidaju zbog te ranjivosti.
Međutim, njihova sposobnost brzog raspoređivanja i iznenadnog napada i dalje je ključna za njihov uspjeh.
Ruske specijalne snage, poznate kao Spetsnaz, nedavno su viđene kako čiste šume od protivničkih snaga.
Međutim, u konvencionalnom ratovanju zapovjednici često imaju problema s efikasnom upotrebom specijalnih snaga, pa ih koriste kao običnu pješadiju.
To umanjuje njihove jedinstvene sposobnosti i narušava njihovu učinkovitost. Slična pogrešna primjena dogodila se i za vrijeme Drugog svjetskog rata kada su američke elitne jedinice poput drugog rendžer bataljona bili raspoređeni kao obična pješadija za vrijeme Bitke za Ardene.
Iako specijalne snage odlikuju izvanredna stručnost i vještine, suočavaju se s ograničenjima u svakodnevnim borbenim situacijama.
Njihova obuka i ekspertiza često nisu relevantni ili optimalno iskorišteni. Konačni uspjeh taktičkih operacija ovisi o sveobuhvatnim planovima bitke i koordinaciji tisuća vojnika, a ne samo o sposobnostima specijalnih snaga.
Lekcija broj 5 – AVION ZA BLISKU PODRŠKU
Bliska zračna podrška dominira bojištem odmah nakon specijalnih snaga. Nije američki ratni film ako zračna podrška ne spasi dan.
Od vijetnamskog rata, a posebno u proteklih 20 godina, zračna podrška je neizostavna u borbi protiv gerilskih skupina. U takvim ratovima, neprijateljske jedinice su vrlo pokretne, i samo avijacija ih može ciljati gdje god da idu. Lovac-bombarder je izuzetno precizan. Bomba od 227 kilograma na lovcu-bombarderu sadrži 87 kilograma eksploziva.
155-milimetarska granata HE ima 11kg eksploziva, pa zamislite kakvu štetu može napraviti.
Pokretni kamion s pobunjenicima je nemoguća meta za neizravnu vatru poput artiljerije, ali ga lako može uništiti zrakoplov. Šta ako je to konvoj s opskrbom pun oružja koji vozi 200 kilometara udaljen od najbliže kopnene jedinice ili vojne baze?
Opet, ovo dobro funkcionira kada pobunjenici ili njihovi protivnici imaju malu zračnu podršku. Čak i u Vijetnamu, zračna podrška je pretrpjela teške gubitke. Zamislite sada u konvencionalnom ratu poput onog u Ukrajini, Rusi imaju protuzračnu obranu, i većina stručnjaka tvrdi da imaju jednu od najmoderniji i to u velikom broju.
Sjetite se, na početku rata, Ukrajina je željela mnogo lovaca-bombardera, ali su brzo prešli na teško naoružanje, a to je uključivalo i mnogo artiljerije. I to je mnoge iznenadilo kada je artiljerija, kraljica bitke, ponovno zaživjela. Prvo i najvažnije je ekonomičnost artiljerije. No, za cijenu jednog F-35 možete kupiti 150 haubica M Triple Seven ili 50 samohodnih haubica Paladin.
Osim toga, ako to nije dovoljno, let F-35-a košta 36.000 dolara po satu. Tu su i sva održavanja i svi stručnjaci, a to nije sve. Potrebne su godine obuke za pravog pilota lovca-bombardera, dok se posada za samohodnu haubicu može obučiti u dva do tri tjedna.
Drugo, tu je volumen. Samohodna haubica koja košta djelić cijene napadačkog zrakoplova može ispaliti 45kg granatu 30 kilometara, svaku minutu cijeli dan. I to je upravo ono što Rusi rade.
Za tu jednu samohodnu haubicu govorimo o 72 tone streljiva. To je dvostruko više od punog tereta za teški bombarder B-52. A taj volumen vam omogućava da zadržite neprijateljske snage na mjestu. Zamislite sada efekte stotine takvih artiljerijskih napada na vaše položaje.
Navodno, Rusi imaju 10 ili 15 puta više artiljerijskih komada od Ukrajinaca. Prema ukrajinskim izvorima, oni su svakodnevno trpjeli između 500 i 1.000 gubitaka, a 80% uzrokovano ruskim artiljerijskim napadima.
Napomena: Neki izvori tvrde da Rusi obavljaju 300 izviđačkih letova dnevno, što je ogroman broj. Ali to nije glavni pokretač bitke na istoku Ukrajine.
Prema Washington Postu, Rusija dnevno ispaljuje čak 50.000 artiljerijskih granata na položaje u Ukrajini, dok Ukrajinci mogu uzvratiti s oko 5.000 do 6.000 granata dnevno.
Važno je također napomenuti da se u konvencionalnom ratu streljivo brzo troši. Ne samo da trebate proizvesti granate, već vam je potrebna i pouzdana logistika da sve to dostavi na prvu liniju.
Sjedinjene Američke Države su se obavezale dostaviti 220.000 granata. To je dovoljno za jedan mjesec bitke. A tih 220.000 granata je ono što Rusi potroše za četiri dana. Mnoge NATO vojske smatraju da je artiljerija zastarjela, i zbog toga što previše ovise o zračnoj podršci, mnoge zemlje imaju izuzetno malu zalihu artiljerijskih granata. Na primjer, Francuska se navodno koristila većinom svoje zalihe protiv Islamske Države, ispalivši 5.500 artiljerijskih granata u pet mjeseci.
Lekcija bro 6 – TAKTIKA ISPRED STRATEGIJE
Svi znamo tog igrača koji je najbolji u driblanju lopte i izvođenju najluđih trikova. Ali nekoliko trikovskih pokušaja samih po sebi neće osvojiti utakmicu.
Nakon 20 godina raspoređivanja, NATO vojske stekle su mnogo borbenog iskustva i prenijele sve što su znale ukrajinskim oružanim snagama. Do te mjere da su Ukrajinci postali izuzetno vješti u taktikama malih jedinica.
Pod taktikama malih jedinica podrazumijevamo, na primjer, učenje ukrajinskih vojnika kako se kretati i manevrirati vatrenim timovima, vodovima i četama u napadu ili obrani. Naučili su od instruktora koji su se borili diljem svijeta. Tijekom napada, na primjer, podučavat će pješake kako napredovati pod zaštitom paljbe iz prikrivenog položaja obližnjih podržavajućih jedinica. Naglašavaju da jedan vojnik uvijek mora pucati na neprijatelja dok drugi manevrira. Ljudi će napredovati prema neprijateljskim položajima, koristeći ručne bombe i automatsko oružje za napad na neprijatelja.
Kao rezultat toga, na taktičkoj razini, ukrajinske jedinice bile su izuzetno učinkovite.
Prvi problem s ovim podučavanjem i iskustvom je što je, ponovno, proisteklo iz borbe protiv gerilskog ratovanja. Nitko nije očekivao da će se konvencionalni rat ponovno pojaviti na vratima Europe. Svi su vjerovali da je to razdoblje završeno i da će se boriti samo u inozemstvu.
Ukratko, možemo to sažeti kao taktike malih jedinica s jakim vatrenim udarom protiv slabo naoružanih pobunjenika. Kao što su i profesionalni britanski vojnici svjedočili smrtonosnosti vatrenog oružja 1914. godine nakon desetljeća iskustva u borbi protiv pobunjenika.
Treneri NATO-a zapravo nisu mogli naučiti Ukrajince što učiniti ako su slabije naoružani. Kada vaša artiljerija ne odgovara, kada vam je artiljerija upravo uništena, dok vas pogađa stotine granata koje onesposobljavaju sve vaše posade sa navođenim protutenkovskim projektilima, zatim imate termobarične granate, a zatim na vas nailaze tenkovi koji su podržani stotinama dobro opremljenih pješaka.
Nikakve specijalne snage ne mogu doći u pomoć.
Drugim riječima, što je bitka veća, manje su bitne taktike malih jedinica. Nijemci su to naučili na teži način tijekom Drugog svjetskog rata.
Drugi problem je što taktike malih jedinica prestaju funkcionirati kada veliki postotak dobro obučenih profesionalnih vođa jedinica i vojnika bude ubijen, ranjen ili zarobljen. Zamjene neće moći ponoviti te složene manevre, a jedinica će se brzo vratiti na osnove.
Na kraju, unatoč super modernim urbano-ratnim taktikama, obje strane shvaćaju da i dalje trebate puno pješaštva da biste uspješno izveli napade.
Treći problem je gubljenje u detaljima i zaboravljanje šire slike. U Iraku, Afganistanu i u Sahelu, zapovjednici NATO-a postali su vrlo vješti u borbi kombiniranim snagama, ali obično su izgubili znanje o manevriranju velikim snagama. Jednostavno su predali tu vještinu Ukrajincima.
Najveće operacije u Iraku i Afganistanu obično su uključivale helikoptere, oklopna vozila iz više jedinica, ponekad tenkove, topništvo i tako dalje.
Ali obično je manje od 500 vojnika kretalo sektorom istovremeno. Možda pretjerujem, možda ih je malo više, ali došlo je do toga da je general mogao upravljati operacijama bataljuna na karti.
Sada, što radite kada morate koordinirati 100 bataljuna? Što radite kada su svi vaši 100 bataljuna istodobno angažirani?
Tako dolazite u vjerovatnu situaciju gdje ćete izmanevrirani.
Lekcija broj 7 – BUDUĆNOST JE U KOMPAKTNOJ PROFESIONALNOJ ARMIJI
Kompaktna profesionalna vojska je izuzetno snažna i fleksibilna snaga koja se može brzo rasporediti. To je model koji je većina NATO zemalja usvojila.
Ova kombinacija obuke i modernih sredstava čini smrtonosnu kombinaciju, omogućavajući vojsci da razvije specijalizirane jedinice obučene za različite scenarije. To maksimizira šanse za uspjeh, istovremeno minimizirajući gubitke kako ljudstva, tako i materijala.
Oni se izvrsno snalaze u malim operacijama bilo gdje u svijetu. Međutim, kao što smo vidjeli u proteklih nekoliko mjeseci u Ukrajini, u konvencionalnom ratu obje strane trpe visoke gubitke vrlo brzo.
Idealno bi bilo da se ovi gubici zamijene jednako dobrim vojnicima.
Pogledajmo rat u Nagorno-Karabahu 2020. godine. Azerbejdžan tvrdi da je izgubio 2.906 vojnika u smrtnim slučajevima i 11.110 ranjenih, ukupno 14.000 žrtava. To je 25 posto njihove stalne vojske nestalo u roku od nekoliko tjedana, prema njihovim procjenama.
Prema Zelenskom i njegovim savjetnicima, tvrde da ukrajinske oružane snage u ratu sa Rusijom gube otprilike 800 ubijenih ili ranjenih dnevno, svakih 24 sata. U roku od mjesec dana, govorimo o najmanje 24.000 gubitaka. To je više od veličine profesionalnih vojnika kanadskih kopnenih snaga nestalo u roku od mjesec dana.
U ovom tempu, za tri mjeseca, njemačka vojska je gotova.
Pitanje je kako pronaći dobro obučenu zamjenu i to veoma brzo?
Za razliku od vojne opreme, zamjenu za vojnike ne možete kupiti iz inozemstva.
U dugotrajnom sukobu, gubitci će se neizbježno povećavati i trebat će vam hitne zamjene. Po mogućnosti, ne samo pojedinci koji mogu pucati i ponovno napuniti oružje, već i sve vrste stručnjaka, tehničara i časnika, za koje je potrebno puno više vremena za pravilnu obuku.
Oružane snage trebaju snažnu rezervnu komponentu koja mora biti spremna do početka rata, ili će biti prekasno.
Rezervisti mogu biti bivši vojni članovi koji su došli do kraja svog ugovora, ali trebalo bi omogućiti i civilima da istovremeno prolaze kroz osnovnu i specijaliziranu obuku zajedno s redovnim snagama, zadržavajući svoje civilne uloge.
Samo pogledajte ukrajinske oružane snage prije rata. Imale su snagu od otprilike 200.000 vojnika. Zbog gubitaka nakon tri mjeseca, možemo procijeniti njihove gubitke na pedeset posto te brojke. Jedini razlog zašto se još uvijek mogu boriti danas je što imaju ogromnu rezervnu komponentu koja bi mogla odmah intervenirati i popuniti praznine.
I čak tada je teško. Zamislite samo da ta rezerva ne postoji.
