Početak Ukrajinskog sukoba
Ukrajinski sukob, koji je započeo 2014. godine, nastavio se i u 2022. godini, ostavljajući traga na globalnoj razini u obliku jedne od najvećih izbjegličkih kriza na svijetu. Ovaj članak pruža detaljan pregled ključnih događaja iz 2022. godine koji su oblikovali ovaj tekući konflikt.
Photo/Map: BBC
Sukob je započeo aneksijom Krima od strane Rusije i izbijanjem neprijateljstava u Donbasu 2014. godine, nakon euromajdanskih prosvjeda i svrgavanja proruskog predsjednika Ukrajine, Viktora Janukoviča. Nakon Janukovičevog bijega u Rusiju, izbili su pro-ruski nemiri na istoku i jugu Ukrajine. Istovremeno, neoznačene ruske trupe, koje su već bile stacionirane u vojnim bazama unutar Krima, preuzele su kontrolu nad vladinim zgradama, strateškim mjestima i infrastrukturom.
U ožujku 2014. godine, Moskva je održala kontroverzni referendum koji je rezultirao aneksijom Krima od strane Rusije. Rezultati ovog referenduma nisu priznati od strane međunarodne zajednice. Nakon toga, naoružani pro-ruski separatisti preuzeli su vladine zgrade u Donbasu i proglasili Donjecku i Luhansku Narodnu Republiku.
Sukob se nastavio 2015. godine, posebno oko Donjecka, Luhanska i Mariupola, s separatistima koji su nastojali preuzeti kontrolu nad oblastima. Međutim, frontovi su ubrzo postali uglavnom statični. U veljači 2015. godine, Rusija i Ukrajina potpisale su Minski II sporazum u pokušaju da okončaju sukob, iako sporazumi nikada nisu u potpunosti provedeni.
Photo: Instagram
Velika eskalacija dogodila se tri godine kasnije kada je ruska obalna straža otvorila vatru i zarobila tri ukrajinska ratna broda nakon što su pokušali proći iz Crnog mora u Azovsko more. Incident u Kerčkom tjesnacu pojačao je napetosti, a Ukrajina je na kratko proglasila ratno stanje, strahujući da će između dvije zemlje uskoro izbiti punopravni rat.
Rusija otvoreno kreće u rat sa Ukrajinom
Početak 2021. godine obilježen je velikim vojnim prisustvom Rusije blizu njenih granica s Ukrajinom, uključujući i iz susjedne Bjelorusije. Kremlj je negirao bilo kakve loše namjere vezane uz ove koncentracije trupa, tvrdeći da su u području radi vojnih vježbi. Međutim, ruski predsjednik Vladimir Putin optužio je Ukrajinu da krši prava ruskojezičnih građana i koristio ukrajinsku suradnju s Nijemcima u Drugom svjetskom ratu kako bi optužio neke u kijevskoj vladi da podržavaju neonaciste.
1. veljače, Putin je najavio da će ruska vlada diplomatski priznati Donjecku i Luhansku Narodnu Republiku. Iste večeri, Putin je naredio da se ruske trupe rasporede u Donbasu u onome što je Rusija nazvala “misijom održavanja mira”. Kao odgovor, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski naredio je 30-dnevno državno izvanredno stanje i mobilizaciju svih rezervista.
Photo: Twitter
Ujutro 24. veljače, Putin je najavio “specijalnu vojnu operaciju” za demilitarizaciju i “denacifikaciju” Ukrajine. Minutama kasnije, diljem zemlje su provedeni zračni i raketni napadi, a uslijedila je velika kopnena invazija na više frontova. Zelenski je proglasio ratno stanje i opću mobilizaciju svih muških ukrajinskih građana između 18 i 60 godina, koji su bili zabranjeni za napuštanje zemlje.
Ruski napadi su prvotno pokrenuti na sjevernom frontu iz Bjelorusije prema Kijevu, na sjeveroistočnom frontu prema Kharkivu, na južnom frontu iz Krima i na jugoistočnom frontu iz Donbasa. Mnogi su očekivali da će invazija biti kratkotrajna ida će ići u korist Rusije, čak su i Amerikanci ponudili Zelenskom evakuaciju. Međutim, Ukrajinci su se oduprli. Sjeverni front, koji je trebao biti juriš na Kijev kako bi se srušila vlada, zaustavljen je nakon početnih dobitaka.
Photo: Reuters
Zračni desant i zauzimanje Antonovog aerodroma također je propao nakon što je oštećenje u nastaloj bitci, koju su Rusi dobili, učinilo aerodrom neupotrebljivim. Rusi su bili zaustavljeni na predgrađima Kijeva tijekom mjesec dana dugih bitaka u Irpinu, Pastomu i Buchi.
Photo: SCREENSHOT/EPA / AUTOR: MONTAŽA: TPORTAL; POOL N3/SERGEY DOLZHENKO
Ruske logističke poteškoće bile su očigledne jer su se njihovi koloni protezali četiri kilometra u prometnoj gužvi. Ukrajinska vojska brzo je iskoristila ovu ranjivost, postavljajući zasjede na ruska vozila i dodatno pogoršavajući njihovu opskrbnu situaciju.
Do travnja, rusko zapovjedništvo shvatilo je da je njihova ofenziva ostala bez zamaha i odlučila se povući s kijevskog fronta kako bi se pregrupirala negdje drugdje. Ukrajinci su otkrili da su brojni civili bili pogubljeni u Buchi kada su ruske snage napustile područje.
Ruska sreća bila je drugačija na jugu, s ponovnim zauzimanjem Sjevernog Krimskog kanala na dan kada je invazija započela. Kanal, koji je prethodno opskrbljivao 85 posto pitke i navodnjavajuće vode na Krimu, blokirala je Ukrajina nakon ruske aneksije. Kao takav, njegovo zauzimanje predstavljalo je važan cilj za Moskvu.
Dva dana kasnije, počela je opsada Mariupola dok je ruska vojska povezala istok s separatistima u Donbasu. Ruske snage također su alarmirale međunarodnu zajednicu napadajući nuklearnu elektranu Zaporizhia, izazivajući strahove od potencijalne nuklearne katastrofe. U vrijeme pisanja ovog članka, elektrana je i dalje pod kontrolom Rusije.
Ruske trupe također su napadale iz Krima prema zapadu, s mnogima koji su teoretizirali da Rusija želi gurnuti prema Odessi i povezati se s pro-ruskim separatističkim regijom Transnistrije u Moldaviji. Bilo je na ovom frontu da je prvi veći ukrajinski grad, Kherson, pao u ruke ruskoj vojsci
Pad Khersona bio je popraćen zarobljavanjem Antonovskog mosta. Držanje ovog strateškog prijelaza preko rijeke Dnipro omogućilo bi ruskim snagama napad na važan čvorišni grad Mykolaiv. Rusi su pokušali zauzeti ovaj grad, ali su odbijeni, zaustavljajući njihov napredak prema Odessi.
Na istoku, ruska vojska pokušala je zauzeti drugi najveći grad Ukrajine, Kharkiv. Iako je Kharkiv udaljen manje od 35 kilometara od ruske granice, Ukrajinci su pružili snažan otpor. Kao rezultat toga, grad je kontinuirano bombardiran i granatiran dok su ruske snage pokušale opkoliti grad.
Iako su imali nekih uspjeha, posebno prema jugoistoku s preuzimanjem Izyuma, ruski pritisak prema Kharkivu na kraju je splasnuo. U sklopu pojačanog granatiranja Kharkiva, 31. ožujka dogodio se napad helikopterom na skladište nafte unutar Rusije, u gradu Belgorod. To je bilo značajno jer se dogodilo s druge strane granice. Kremlj je brzo optužio Kijev, dok je Ukrajina odbila odgovornost.
Napredak iz Donbasa bio je sporiji u usporedbi s drugim frontovima, budući da je regija već od 2014. godine bila poprište bitaka. Kao rezultat toga, ukrajinske trupe tamo su već bile dobro utvrđene. U međuvremenu, bila je u tijeku opsada Mariupola. Bitka je uključivala trupe regularne ruske vojske, kao i miliciju Donjecke Narodne Republike.
Borba za kontrolu nad gradom bila je spora i krvava. U službenoj izjavi, Ujedinjeni narodi potvrdili su smrt 1.348 civila u Mariupolu, ali su upozorili da je stvarni broj mrtvih vjerojatno veći. UN je također izvijestio da je 90% stambenih zgrada u gradu oštećeno ili uništeno.
Branitelji grada na kraju su bili zatvoreni u Azovstalovom čeličanom postrojenju, labirintu metalurškog postrojenja koje je služilo kao dobro utvrđena pozicija. Kao rezultat toga, 21. travnja Putin je naredio ruskim trupama da ga ne napadaju, odlučujući se za blokadu umjesto toga.
Rusi su nastavili bombardirati čeličanu teškim zračnim napadima 27. i 28. travnja. Humanitarna kriza u gradu postajala je sve teža, a nakon posjeta glavnog tajnika UN-a Moskvi, Ujedinjeni narodi i Crveni križ počeli su evakuacije kroz humanitarni koridor.
Mnogi civili su još uvijek bili zarobljeni u čeličani, iako su nastavili izvlačiti se tijekom sljedećih dana. Do 7. svibnja, ukrajinska vlada izvijestila je da su svi civili iz čeličane evakuirani. S mnogo teško ranjenih i s malo streljiva, hrane i zaliha, preostali branitelji su se predali do 20. svibnja.
Šest dana kasnije, Rusija je ponovno otvorila luku Mariupol za komercijalne brodove nakon uklanjanja mina. S obzirom na to da je Ukrajina veliki proizvođač pšenice, zauzimanje, blokiranje i miniranje njenih luka na Crnom moru imalo je ozbiljne globalne posljedice, s povećanjem cijena pšenice i prijetnjom gladi, posebno na Bliskom istoku.
Photo: Alexey Kudenko/Sputnik/AFP
Kao rezultat toga, Crnomorsko kazalište također je bilo značajno. Ruska mornarica prva je nanela udarac preuzimajući kontrolu nad Zmijskim otokom nakon što ga je njihov krstaš “Moskva” bombardirao. Rusija ima ogromnu prednost na moru, što je postalo još izraženije nakon što je ukrajinska mornarica potopila svoje brodove kako bi spriječila njihovo zauzimanje.
Rusija je također koristila svoju mornaricu za blokadu ukrajinskih luka na Crnom moru, uključujući Odessu i Mykolaiv. Ovo je dodatno otežalo ukrajinsku situaciju, ograničavajući pristup vitalnim zalihama i podršci.
U međuvremenu, na kopnu, ruske snage nastavile su s napadima na Mykolaiv. Međutim, ukrajinska obrana bila je čvrsta, a ruski napredak bio je spor. Uz to, ukrajinske snage su izvele nekoliko uspješnih protunapada, ponovno zauzevši neka područja koja su prethodno bila pod kontrolom Rusije.
Ukrajinska vojska također je izvela nekoliko uspješnih protunapada na sjevernom frontu, ponovno zauzevši neka područja koja su prethodno bila pod kontrolom Rusije. Ovo je dodatno otežalo rusku situaciju, prisiljavajući ih na povlačenje na nekim frontovima.
Ukupno gledano, sukob u Ukrajini u 2022. godini bio je obilježen brojnim ključnim događajima koji su oblikovali tijek borbi. Iako je Rusija postigla neke početne uspjehe, ukrajinska vojska pružila je snažan otpor, uspješno se suprotstavljajući ruskoj invaziji na nekoliko frontova. Sukob je ostavio značajan trag na globalnoj razini, izazivajući jednu od najvećih izbjegličkih kriza na svijetu i utjecajući na globalne cijene pšenice.
Sukob se nastavlja, a budući događaji će dalje oblikovati tijek borbi. Bez obzira na ishod, jasno je da će posljedice ovog sukoba biti dugotrajne i dalekosežne.
